Drug Tito imao je povjerenja u Bosance. Pune tri godine po bosanskim šumama i gudurama skrivao se pred Hitlerovim divizijama. Upravo u Bosni, na Sutjesci i Neretvi, Nijemci i domaći izdajnici vidjeli su Boga svoga... Mnogo godina kasnije, već ostarjeli, ali poletni maršal, lovio je medvjede kapitalce i ponosno ih pokazivao predsjedničkim kolegama iz egzotičnih zemalja pokreta nesvrstanih, piše Slobodna Dalmacija.
Ipak, nije Stari zaboravio bosanske šume, planine i klance, pa je u utrobi zimzelene planine Dedinovac, 4 kilometra sjeveroistočno od Konjica, dao sagraditi najveće atomsko sklonište u ondašnjoj državi. Mnogi kažu - i istočne Europe.
Nakon što smo dobili odobrenje od ministra obrane BiH, uputili smo se prema Dedinovcu, u Titov podzemni grad. Po dolasku u suncem okupani Konjic, u pratnji kapetana vojske BiH Elvedina Duhovića, automobilima nastavljamo prema vojarni "Konjičkih brigada".
Prolazimo kapiju. Oko nas gusta šuma, klanac Neretve i visoki planinski lanci na čijim se vrhovima još otapa snijeg.
Kodno ime Istanbul
Zaustavljamo se ispred tri kuće, nalik vikendicama. Ništa ne ukazuje da se u njima nalazi ulaz u nuklearni bunker "D-O", zanimljivoga kodnog imena: Istanbul.
- Vi ste prvi hrvatski novinari koji ulaze u ovaj bunker - kaže nam dežurni starješina, kaplar Almir Gakić, dok koračamo tunelima jednog od tri ključna vojna objekta upokojene Jugoslavije.
Kompleks u Konjicu stajao je 4,6 milijardi američkih dolara i treća je najskuplja vojna investicija bivše Jugoslavije, nakon bihaćke podzemne zračne luke, "teške" 8,5 milijardi USD, i splitske Lore od 5 milijardi USD.
- Bunker ima 25 tisuća metara četvornih površine, od čega 6 tisuća stambenog prostora. Ima sve tehničke uvjete za potpunu hermetičku izolaciju i 6 mjeseci života bez dodira s vanjskim svijetom.
Ovaj objekt je građen za Tita, Jovanku te cjelokupni jugoslavenski vojni i politički vrh, koji je u slučaju atomskog rata, iz ovog mjesta mogao upravljati zemljom i rukovoditi ratnim operacijama. Objekt može izdržati atomsku eksploziju od 25 kilotona - kaže nam kaplar Gakić dok se šetamo tunelima Titova bunkera, 250 metara duboko u planini.
Pad ovog skloništa značio je i pad Jugoslavije. Objekt je građen u obliku potkovice. Golemi ventilacijski sustav temperaturu održava na 21 stupanj do 23 stupnja Celzijeva i vlažnost od 60 do 80 posto. Tu su operacijske dvorane, dvije velike konferencijske sale, spavaonice, dvije trafostanice, tri agregata, svaki snage od 540 kw.
Cisterne goriva kapaciteta 50 tona, bazen sa 150 kubika pitke vode. Radio relejni centar i telefonska centrala koja je bila umrežena sa svim glavnim komandama nekad bratskih republika. Kako dublje ulazimo, dolazimo do "ratne sobe".
Veliki štabni stol okružen je crvenim telefonima, teleprinterima i neonskim stolovima za čitanje vojnih mapa. Sa zida, iz okvira, gleda Tito. U sredini podzemne potkove, najzanimljiviji dio kompleksa, Titov blok koji se nalazi na višem nivou od ostalih prostorija. Titov kabinet i soba izrađeni su od najkvalitetnije orahovine i hrastovine.
Projektanti su prvoj dami, Jovanki, namijenili odvojenu sobu. Predsjednički blok presvučen je ornamentiranim zidnim tapetima, a Jovankinom sobom dominira kozmetički stolić.
- Izgleda da su ovaj blok projektirali prema bračnim problemima Tita i Jovanke. Svakome vlastita soba - veli nasmiješeni kapetan Elvedin Duhović.
Sve u podzemnom zdanju autentično svjedoči o prohujalim hladnoratnim vremenima. Alat nije mijenjan, svi strojevi su sačuvani, pečati na vratima nose grb SFRJ, sačuvan je i toaletni papir, proizveden u Banjoj Luci.
Na zidovima vise zemljovidi Jugoslavije, a madraci u spavaćim sobama Tita i Jovanke su iz 70-ih godina, obavijeni plastikom i sačuvani. Sve je isto, samo Tita nema.
U strateškom smislu, ovaj je objekt danas - lešina. Zanimljiv jedino stranim vojnim delegacijama koje ga često obilaze. Vojska BiH mazi i pazi Maršalov bunker. Tko zna što budućnost opet donosi...