Država ključ za manju zaduženost

Piše: Boris Kilibarda

Stranac ulazi u hotel tražeći sobu za prenoćište. Na obavještenje da nema slobodnih soba, on vadi novčanicu od 100 eura i pruži je recepcionaru moleći ga da još jednom „pažljivije“ pogleda spisak. Recepcioner uzima novčanicu, odlazi do sobarice, daje joj novac, 100 eura koje joj duguje. Sobarica istu novčanicu daje kuvaru kome je odranije bila dužna tačno toliki iznos. Kuvar je dugovao domaru isti iznos i ovo mu je dobro došlo da podmiri dug, a ovaj, pak, čim je novčanicu primio zaputio se do recepcionera da izmiri svoj dug prema njemu. Recepcioner dobijenih sto eura vraća strancu uz odgovor da nema slobodnih soba. Na kraju priče se nameće pitanje ko je ostao ,,kratak’’ ili ko je ostao dužan.
Ova priča, koja je ovih dana prepričavana kao pitalica, na jednostavan način uspijeva da opiše jedno značajno ekonomsko pitanje, a to je pitanje unutrašnjeg privatnog duga. U našoj priči sa četiri aktera (recepcioner, sobarica, kuvar, domar), prije pojave stranca u hotelu imali smo sumornu situaciju gdje je svak svakome dugovao, a ukupni unutrašnji privatni dug je iznosio 400 eura. Sa pojavom stranca i ubacivanjem jedne novčanice (koja je na kraju vraćena strancu) u dužničko-povjerilački krug, sve se izmijenilo. Kad se izvrše prebijanja svih unutrašnjih dugovanja i potraživanja dolazimo do takozvanog konsolidovanog duga. U našoj priči, unutrašnji konsolidovani dug zaposlenih u hotelu se sveo na nulu. Kod tako malog broja učesnika jednostavno je vidjeti ko kome duguje, a pošto je riječ o istom iznosu duga relativno bi se lako prebila potraživanja, čak i da nije bilo stranca. U situacijama gdje imamo veliki broj učesnika to nije jednostavno.

Često se susrijećemo sa podacima o broju preduzeća koja su u blokadi, ukupnom dugu tih preduzeća, nelikvidnosti i slično. Definitivno, od preduzeća kojima su računi blokirani ili koja su prezadužena niko nema koristi (osim možda faktoring kompanija i agencija za naplatu dugovanja). Kako riješiti problem međusobnih dugovanja, odakle bi se mogla naći sredstva koja bi se upotrijebila kao zamajac kojim bi se poboljšala ovakva situacija? Često se ovakve situacije rješavaju novim zaduživanjem u zemlji ili inostranstvu, reprogramiranjem dugova, zatim otpisom kamata ili cjelokupnog dugovanja, itd. U našoj priči, pare stižu iz inostranstva - stranac (znači neko izvan sistema – u ovom slučaju hotela) daje pare kojima se dug smanjuje. Zanemarimo sada činjenicu da je ovdje riječ o pokušaju korupcije, već posmatrajmo ulog stranca kao beskamatni kredit. Tada imamo slučaj finansiranja unutrašnjeg duga zaduživanjem u inostranstvu, odnosno stvaranjem spoljnjeg duga. Nažalost, zbog globalne finansijske krize smanjena je mogućnost zaduživanja u inostranstvu. Slično je i kod zaduživanja kod domaćih banaka. Ne samo zbog nedostatka sredstava, već ozbiljan problem prave i negativni bilansi preduzeća – rijetko ko će dati pozajmicu preduzeću sa negativnim bilansom.

Šta preostaje? U priči imamo ulagača koji je uložio 100 eura i na kraju opet dobio nazad pare. U praksi takav ulagač bi mogla biti država i u tom slučaju smanjivanje unutrašnjeg javnog duga dovelo bi do smanjivanja unutrašnjeg privatnog duga. Kad bi država platila dio svojih dugovanja ili otpisala dio svojih potraživanja drugim privrednim subjektima, došlo bi do smanjivanja međusobnih dugovanja, smanjivanja broja preduzeća sa blokiranim računima i time otvaranja mogućnosti za lakše poslovanje, rasterećivanje bilansnih pozicija, mogućnosti kreditnog zaduživanja i sl. To bi rezultiralo povećanjem ekonomske aktivnosti, a time i mase koja podliježe oporezivanju, odnosno sredstava koja bi se slila u kasu države i krug bi se zatvarao.Vjerovatno ne idealno kao u priči, ali efekat bi svakako bio pozitivan. U Srbiji je nedavno Narodna banka otpisala firmama potraživanja nastala po osnovu nenaplaćene tarife bivšeg ZOP-a i na taj način rasteretila bilanse tih firmi.

U našoj priči krug se lijepo zatvorio i zbog toga što su svi učesnici znali prioritet – otplata duga i disciplinovano se držali njega. Zamislite situaciju da je na primjer kuvar, umjesto da vrati dug, odlučio da pare uloži na kladionicu (kladionica-asocijacija na ulaganja u nešto što vuče visoki rizik, kao ne tako davno kod nas ulaganje na tržištu kapitala, u nekretnine sa nerealno visokom cijenom i sl.), ne bi li dodatno malo zaradio i izgubio. Ili da je pare uložio negdje na kamaćenje, kupio nešto od robe široke potrošnje ili ih jednostavno stavio u slamaricu itd. Mnogo je varijanti koje bi se mogle oprobati u ovoj priči jer je ljudska kreativnost neograničena i svaka od njih bi rezultirala drugačijim odgovorom. Upravo ta činjenica, da većina stvari koje se dešavaju u ekonomiji izvor imaju u ljudskoj kreativnosti, unosi neizvjesnost u ekonomiju, otežava posao kako ekonomskim analitičarima, tako i kreatorima ekonomskih politika, ali istovremeno čini ekonomiju veoma interesantnom naukom koja ne trpi šablone.
Autor je direktor Direkcije za platni bilans i realni sektor u Centralnoj banci Crne Gore